среда, 19. новембар 2008.

Zoran Slavnić / Зоран Славнић

Izvori: glas-javnosti.co.yu i tvorac-grada.com

Vragolan i Ekscentrični genije


Jedan mališan sa Dorćola (deo Beograda) je u ranom detinjstvu obožavao moka-tortu. Nestašni Dorćolac uvek je obožavao sport, šalu, ali i moka tortu, po kojoj je dobio nadimak i po njemu postao čuven širom planete. Odrastao u Ulici cara Lazara (danas Pariska). Išao u osnovnu školu "Braća Ribar" sa današnjim kumom i predsednikom KSS Draganom Kapičićem i Goranom Rakočevićem, ocem aktuelnog reprezentativca Igora Rakočevića. U tom periodu zavoleo je košarku, a prethodno je trenirao fudbal, boks... Završio je i Višu ekonomsku školu. Danas je redovan "inventar" kafića "Pevac", a samo nekoliko ulica dalje nalazi se i kafe "Galerija" u vlasništvu Dragana Kapičića.


Kada bi pisali univerzalnu košarkašku enciklopediju, pod slovom »P«, kao objašnjenje za »plejmejker«, trebalo bi da stoji slika Zorana Moke Slavnića. Bio je dirigent igre kakvog Zvezda i reprezentacija nikada nisu imale, ni pre ni posle godina u kojima je bio centralna figura i najveća zvezda crveno-belih.

Imao je neodoljivu harizmu i urođenu dovitljivost, ali i nestašnu prirodu koja mu je ponekad donosila probleme, ali je iz nje i crpeo ideje za nepredvidiva rešenja u igri. Kao i većina dece koja su rođena u blizini Malog Kalemegdana (1949), bio je kao magnetom privučen na terene ispod drevnih zidina. Mnogi su ga savetovali da se zbog male visine (izrastao samo do 181,5 cm) posveti nekom drugom sportu, a gotovo svaki mu je išao od ruke. Uvek je voleo da tera inat, bio je najjači kada su mu govorili da nešto ne može ili ne sme da uradi. Naravno da je nastavio sa košarkom, njegov veliki talenat je u najfiniji dijamant izbrušio poznati Zvezdin učitelj mladih Zdravko Kubat.

U Zvezdi je igrao 14 godina, potom i u španskom Huventudu, Šibenci, italijanskoj Kazerti, čak i ljutom rivalu Partizanu. Ipak, svi se Moke sećaju u crveno-belom dresu. Sa omiljenim klubom je osvojio dve titule, tri Kupa SFRJ i Kup Kupova Evrope. Na finalnom turniru Kupa u Nišu 1973. proglašen je za najboljeg igrača i kao nagradu dobio televizor u boji. Kažu da je tih nekoliko dana igrao košarku koja se ne može opisati rečima. Ljudi su jednostavno gledali, uživali i divili se velikom majstoru.

U reprezentaciji je takođe briljirao. Za 177 nastupa (a mogao je i više da Ranko Žeravica, baš u njegovom slučaju, nije pogrešio u selekciji) osvojio je pregršt medalja. Osvojio je pet zlatnih medalja: olimpijsku 1980, svetsku 1978. i tri evropske - 1973, 1975. i 1977. godine. Ima i olimpijsko (1976) i svetsko srebro (1974), kao i bronzu sa EP 1979. godine. Generaciju romantičara činili su osim Moke i Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Dragan Kapičić, Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Rajko Žižić. Najveća je legenda Crvene zvezde, čiji je dres nosio 14 godina (1963 - 1977), sa kojom je osvojio nacionalnu titulu i dva kupa, kao i Kup kupova, 1974. godine (prvi međunarodni klupski trofej naše košarke). Kasnije je igrao i za Huventud, Šibenku, Kazertu i Partizan, a Španci su ga častili nadimkom "ekscentrični genije". Karakter vođe nije mu dao mira, trenerski posao je bio logičan rezultat nemirnog duha i gladi za avanturama. Vodio je Šibenku, Partizan, Malagu, Jugoplastiku, Zvezdu, Dafni, Iraklis, Bamberg i pre tri godine beogradski Atlas, na poziv tim-menadžera i velikog prijatelja Dražena Dalipagića. Tri godine je bio, kako su ga nazvali, "dežurni kritičar", a na nedavnoj sednici Stručnog saveta Dušan Vujošević je preduhitrio Praju i predložio ga za prvog selektora Srbije. Izabran je jednoglasno!

Njegova biografija ne bi mogla da stane ni u poveću knjigu, bio bi to film iz nekoliko nastavaka, mnogi ga smatraju za nejneobičniju figuru našeg sporta. Možda ga je najbolje opisao pokojni velikan profesor Aleksandar Nikolić: 'Moka je bio fantastičan talenat, a život i košarka su za njega uvek bili samo igra.' Kasnije Slavnić nije zaboravio uslugu koju je jugoslovenskoj košarci učinio sledeći selektor Mirko Novosel pozivanjem čigrastog plejmejkera među "plave": " Novosel je najbolji trener naše košarke svih vremena".

Za Slavnića su govorili da je najveći vragolan naše košarke. Momak sa beogradske kaldrme nikada nije bio konformista, uvek je govorio šta mu je na duši. Otuda su mu kačili i etiketu buntovnika, ali se uglavnom ispostavljalo da je bio u pravu. Ludačku želju da postane selektor nacionalnog tima nije mogao da sakrije. Tako je pre godinu i po dana, kada je Svetislav Pešić odbio selektorsku ulogu poručio: "Pešić je patriota. Ali, nemački!" Pred Mundobasket u Japanu izvinio se Japancima za sve što će reprezentacija SCG da pruži u Aziji. Ispali smo u osmini finala. Dok je njegova Crvena zvezda tonula početkom veka, nisu ga pitali za savet, iako ima 17 pobeda u "večitom derbiju" nad Partizanom. Imao je lakonsko objašnjenje: "Ako Zvezda može bez Slavnića, može i on bez Zvezde". Oženjen je Jelenom (drugi brak), od koje traži samo tri stvari: da ga mazi, da ga pazi i da izgleda lepo.


...Daljim, letimičnim pregledom "Zlatne košarke" uočio sam naslov "Velike tajne Montrealske svlačionice", pa budući da mi Moka 5-6 godina ranije nije hteo ništa o tome da kaže, otvorio sam 272. stranicu te knjige, i evo prepisa najinteresantnijih delova:

"Utakmica odluke za plasman u polufinale bio je susret sa Talijanima... Za Jugoslovene je krenulo loše od početka... Alarm na klupi Jugoslovena zazvonio je kada su "azzurri" stvorili prednost od 12 koševa, 24:12!... Svi u redovima Jugoslovena bili su indisponirani, centri Jelovac i Ćosić bez koša... Na poluvremenu nevjerovatnih "minus 16", u svlačionicu se išlo rezultatom 57:41 za Italiju.

Šta se tih desetak minuta događalo u svlačionici Jugoslovena, nikad se nije saznalo! Novosel je rekao, da čim su došli u svlačionicu, lupnuo vratima, kazavši: "Naređujem presing. Moramopoginuti za pobjedu. Presing, presing. Bacajte se po parketu, poginite, ali dobijte utakmicu. Da, ovu utakmicu možemo dobiti. Mo-že-mo!!!

Bilo je priča, istina nikad službeno potvrđenih, da je glavnu riječ u svlačionici, poslije kratkoga "govora" Novosela, vodio Zoran Slavnić. Da je bilo onih poznatih "balada o psu i majci", vikanja, udaranja o stolice, da je tih desetak minuta moral plavih narastao "do ludila"! I, što je to učinio, što je to rekao Zoran Slavnić? Nakon utakmice rekao je samo: "To što sam u svlačionici u poluvremenu kazao, nikad nitko od igrača nije kazao, ja to nikad nisam ni pomislio da ću kazati, a siguran sam da to nikad više u karijeri neću ponoviti. I nema šanse da ikad kažem pred novinarima te rečenice, koje sam izgovorio sebi, suigračima, stručnom vodstvu!"

Dalje u "Zlatnoj knjizi" piše: "Nepunih pola minuta kod voćstva Talijana 87:86 Talijani slave. Smeši im se polufinale. Novosel zove time - out. Dogovor je glasio: Talijani će sigurno misliti da će poslednju loptu pucati Kićanović ili Dalipagić, ili da će Slavnić spustiti loptu "na Ćosića", ali neka napad završi - Moka Slavnić!

Lopta dolazi do Slavnića, Marzorati ga gleda, ne pada mu na pamet "čačkati" po lopti, da velemajstor Moka ne bi iznudio faul, dva bacanja. Sekunde cure, lopta dolazi do Kićanovića a on, okružen trojicom Talijana, vraća loptu Slavniću. Još dve sekunde do kraja, Slavnićev okret i šut - Koooš! Konačnih 88:87 za Jugoslaviju! Zoran Slavnić je odveo Jugoslaviju u polufinale Olimpijskih igara u Montrealu!...


XXII Olimpijske igre - Moskva 1980.
JUGOSLAVIJA - OSVAJAČ ZLATNE OLIPMIJSKE MEDALJE
4. Andro KNEGO, 24 godine (2,06 m). Klub: Cibona (Zagreb). Rep: 123 meča.
5. Dragan KIĆANOVIĆ, 27 godina (1,93 m). Klub: Partizan (Beograd). Rep: 176 mečeva.
6. Rajko ŽIŽIĆ, 25 godina (2,10 m). Klub: OKK Beograd. Reprezentacija: 141 meč.
7. Mihovil NAKIĆ, 25 godina (2,03 m). Klub: Cibona (Zagreb). Reprezentacija: 67 mečeva.
8. Željko JERKOV, 26 godina (2,08 m). Klub: Jugoplastika (Split). Rep: 157 mečeva.
9. Branko SKROČE, 25 godina (1,95 m). Klub: Zadar (Zadar). Rep: 71 meč.
10. Zoran SLAVNIĆ, 31 godina (1,81 m). klub: Šibenka (Šibenik). Rep: 161 meč.
11. Krešimir ĆOSIĆ, 32 godine (2,10 m). Klub: Cibona (Zagreb). Rep: 284 meča.
12. Ratko RADOVANOVIĆ, 24 godine (2,10 m). Klub: Bosna (Sarajevo). Rep: 133 meča.
13. Duje KRSTULOVIĆ, 26 godina (2,03 m). Klub: Jugoplastika (Split). Rep: 86 mečeva.
14. Dražen DALIPAGIĆ, 29 godina (1,97 m). Klub: Partizan (Beograd). Rep: 177 mečeva.
15. Mirza DELIBAŠIĆ, 26 godina (1,98 m). Klub: Bosna (Sarajevo). Rep: 148 mečeva.

Video: EP u Liežu (1977) i zavrsnica protiv Rusije... u tih par zadnjih minute i nije bilo neke igre (sve su momci odradili ranije) osim čuvene odbojke Kića-Moka

Posle igračke karijere upustio se u trenerske vode. Vodio je Partizan, Zvezdu, Šibenku, Huventud, nemački Bamberg, beogradskog Atlasa [bivši IMT] čiji je tim-menadžer Slavnićev saigrač iz slavnih dana i veliki prijetelj Dražen Dalipagić. Kratko je bio I selector reprezentacije.


…Vođenje igre u sportu u sportskim igrama, obično se prepušta određenim igračima, pogotovu u košarci. U košarci to su plejmejkeri, u fudbalu su to polutke, u odbojci je to dizač, tehničar. Vođenje igre na samom terenu je jako bitno za vrhunske rezultate, i jako je bitno ko će biti i kakav će biti taj čovek…

…Jednostavno, da pređem na stvar. Sigurno će se pominjati dominacija Rusa do 1972.godine u Evropi, jer do tada nismo mogli pronaći vrstu gre koja njima neće odgovarati. O tome Vam mogu reći kao najvažnje to da je dolaskom Mirka Novosela na mesto glavnog trenera reprezentacije Jugoslavije i od tada promenom filozofije naše košarke došlo do desetogodišnje dominacije Jugoslavije nad Rusima, upravo samo zbog promene načina ili stila igre.A ja sam, moja malenkost, imao tu čast da budem odabran od od strane Mirka Novosela, da budem kreator te igre.

I ja mislim, i znam, kao i mnogi drugi, da se vođe, lideri rađaju. Ali, mogu i da se stvaraju, uz pomoć trenera, kada im treneri daju (ne)oganičenu slobodu u realizaciji njihove kreativnosti.

Dakle, iz ovoga možete zaključiti da po meni, vođe – plejmejkeri u košarci, dele se na one kreativne i na one druge – VKV radnike. I u tome se i razlikuju…

…Otprilike, Ti si kod Novosela u potpunosti iskazao svoju igračku ličnost i igračku filozofiju?

Nisam se ja kod Novosela iskazao. Kad sam ja kod Novosela došao u reprezentaciju imao sam 24 godine i četiri titule sa Crvenom Zvezdom! Ja sam tada samo dobio jednu šansu da dam doprinos košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije, tako da se mora reći da sam ja svojim pogledom na košarku odgovarao Mirku Novoselu, što se pokazalo kao dobro, na moju veliku sreću…

Izvor: oks.org.yu

ZORAN MOKA SLAVNIĆ SELEKTOR KOŠARKAŠKE REPREZENTACIJE NEPOPRAVLJIVI OPTIMISTA

VIDIMO SE U PEKINGU

Jesam lud, ali ne i glup. Verujem u sudbinu, a meni se Španija posrećila na EŠ 1973. i mom debiju u plavom dresu. Možda se slično ponovi i u novoj ulozi, a onda neće biti problema ni za olimpijsku vizu.

Bio je i ostao veliki vragolan, nekada jugoslovenski, a sada “samo” srpske košarke. I kada je u poodmaklim godinama (24) debitovao u plavom dresu, ali i premijerno u ulozi selektora nacionalne reprezentacije (skoro u 58.). Zoran Moka Slavnić.

Jedan iz nezaboravne generacije 70-tih i početka 80-tih, koja je osvojila ama baš sve što se moglo osvojiti. Za njega, Kiću,Praju i ostale, nije bilo prepreke na najvećim takmičenjima. Bili i ostali – strah i trepet.

Naš sagovornik ima i nešto što kasnije nije pošlo za rukom nekim novim, sjajnim predvodnicima poput Divca, Đorđevića, Paspalja, Bodiroge, Danilovića... Olimpijsko zlato u prebogatoj košarkaškoj istoriji.

- Za ove mlađe, da ne podvaljujemo, 1980. u Moskvi nije bilo Amerikanaca zbog bojkota, ah ta politika. Ali, njihov problem, to svakako ne umanjuje sjaj tog zlata – vraća se u prošlost Moka Slavnić.

U karijeri svakog sportiste, makar se osvojilo “milion” medalja na evropskim i svetskim šampionatima, Olimpijske igre su posebno poglavlje, nema poređenja.

- Nije bilo ni teže, ni lakše, u moskovskom finalu protiv Italije. “Zbornaja” kao domaćin, morala je da se uteši trećim mestom. A ne bi trebalo smetnuti s uma da smo imali silne muke baš sa azurima na prethodnim OI.
Koliko se obični smrtnici sećaju najsjajnijeg odličja pre više od četvrt veka, ništa manje ne bledi ni sećanje na povredu Kićanovića
(udarac Menegina u butni mišić).

- Reprezentativnog druga su izneli sa parketa, nije mogao da završi utakmicu.


Za Kiću sam isto uradio što i on za mene četiri godine ranije u Montrealu. Na pobedničkom postolju uzeo medalju i podigao je visoko, ako je to moglo da ga uteši.

Slavnić je 179 puta oblačio najdraži dres, ali je za nezaborav njegova partija, protiv dugogodišnjih starih mušterija plavih, Italijana, 1976. u Montrealu. Naši najbolji košarkaši su otputovali u Kanadu kao već viđeni za neku od medalja, kao aktuelni evropski i svetski šampioni. A kola umalo da se survaju u provaliju.

- Trebalo je “rutinski” da se odradi posao u duelu sa “azurima”. Po malo (ne)očekivano smo na poluvremenu gubili sa 16 razlike. Moglo je lako da se desi da popucamo, da se uopšte ne vratimo u život.

Tada su novinski izveštači preneli da se “nešto desilo” u svlačionici, u poluvremenu. Iako je prošlo toliko godina, nailazimo na zid ćutanja.

- Jeste, istina je da sam kolegama nešto rekao, ali sam i obećao da nikada neću otkriti šta. Neka to zauvek ostane tajna.

Moka je preporodio plave u nastavku, bio pravi dirigent, nije li to bila najbolja partija u reprezentaciji?

- Ma kakvi, ne bih je nikad u tom smislu izdvojio, mada je bilo važno poput života da se uđe u finale.

I dan - danas se prepričava taj foto finiš.

- Igrali smo poslednji napad, Kića je prodro po desnoj strani, na dve sekunde pre zvuka sirene imao sam loptu u rukama, i eto, posrećilo se da pogodim i da polufinalni meč prestane da bude noćna mora – skromno će, što uopšte inače ne liči na njega, Zoran Slavnić.
Ni ta nezaboravna generacija nije mogla u borbi za zlato da adekvatno parira neprikosnovenim Amerikancima, koji su morali da zaleče rane iz 1972. (Minhen), kada su prvi put ostali bez prvog mesta od 1936, kada je košarka uvedena u olimpijski program.

- Da se nisam povredio u 10.minutu i finale gledao iz bolnice, ko zna šta bi bilo – u svom stilu će Slavnić.- Mislim da je pravi razlog visokog poraza to što nismo slušali tadašnjeg selektora Mirka Novosela, koji nije mogao da nas ubedi da se pravimo ludi u duelu sa Amerikancima u grupi. Stručnjak poput njega nije želeo da sve karte baci na sto, a mi smo bili po malo tvrdoglavi. Zapeli smo iz petnih žila da dobijemo Amere, skoro da smo u tome uspeli, ali... Na kraju smo u grupi poraženi, oni nas pročitali, a u finalu im protiv nekompletne selekcije nije bilo teško da zabeleže, uslovno rečeno, laganu pobedu.

Ima li uopšte recepta za SAD, pogotovo od kada na najveću sportsku smotru dovode timove snova?

- To je svakako izuzetno težak posao, ali nikad ne reci nikad. Ovu poslednju reč zato ne koristim ni kad su u pitanju plavi. Možda nekad u budućnosti. Važno je imati vere, a uz talenat i rad, doći i do takvih raspleta.
Selektor Zoran Slavnić će ovog leta imati, ne možemo da se otmemo tom utisku, mnogo teži zadatak nego u nekim vremenima kada je bio prvi plejmejker reprezentacije. Nije u igri samo evropski šampionat u Španiji, početkom septembra, već i olimpijska viza za Peking 2008. Uzimajući u obzir sušni period koji traje od 2003, čini se da Kina nikad nije bila dalje.

- Jesam lud, ali ne i glup, zato sam se i prihvatio posla sa A selekcijom. Nemam strah, bez obzira što nije mali broj onih koji bi bili srećni da plavi dožive još jedan fijasko. Nisam ni toliko blesav da kažem da ćemo se u Španiji prošetati, a samim tim i obezbediti olimpijsku vizu. Možda ima neke simbolike što ove momke, po prvi put u karijeri kao selektor, vodim baš na jedno takmičenje na Iberijsko poluostrvo. Kada sam svojevremeno debitovao za najbolji tim, bila je Barselona 1973. i evropsko zlato. Početak serije od tri uzastopna kontinentalna prvenstva . Nisam sujeveran, ali možda se baš Španija i meni, na novom poslu, posreći.

On je nepopravljivi optimista, bez dlake na jeziku, sa željom da sve oko sebe “ natera” da veruju da je moguća i (ne)moguća misija.

- Suština je u mom mentalnom sklopu, da nisam takav, sigurno ne bih postigao to što sam postigao. Milion puta bih odustao od košarke koja je moj život. Uvek sam verovao, a takav sam i sada, da kvalitet mora da izađe na videlo, niko ne može da te zadrži, satera u rupu. Ako dovoljno brzo trčiš, stići ćeš na cilj kad,tad. Ne može me niko ubediti da je ova nacija preko noći zaboravila da igra košarku, ostala bez talenta. Sigurno da situacija nije “lako ćemo”, a da je tako verovatno me ne bi ni zvali da se prihvatim ovog posla. Očekujem da se vidimo u Pekingu. U sportu ništa nije sigurno, ali ja bih se kladio na ove momke – poručuje Zoran Slavnić.

Za njega je počelo više nego odlično. Za razliku od prethodnika, na tom istom mestu, koji su više pričali o onima koji se ne odazivaju u reprezentaciju, popularni Moka može da tvrdi pazar. Čak 90 odsto sa njegovog preliminarnog spiska reklo je majstoru basketa “da”. Bazu ima, trebalo bi ga samo pustiti da radi na miru, ne samo uoči EŠ u Španiji, već i do Pekinga, nadajmo se.

KAKO DO CILJA - AKO TREBA POGINUĆE

Slavnić se nikada nije bojao izazova. Za razliku od nekih koji se sklanjaju na kilometar, prosto im je trčao u susret. Ni u zrelim godinama, kada je pomalo kasno uhvatio kormilo reprezentacije, nije se promenio ni za pedalj.


Njeno visočanstvo - Košarkaška lopta



www.arhiva.srbija.sr.gov.yu

Prva košarkaška lopta u Srbiji



Vlasnik prve lopte: Dragica Popović



Košarkaška lopta iz starih dana

Prvu košarkašku loptu u Srbiju doneo je 1924. godine iz Amerike Vilijam Viland, predstavnik dobrotvorne organizacije "Vojska spasa". Viland je u Beograd stigao sa zadatkom da učitelje, nastavnike i profesore beogradskih škola upozna sa zvaničnim pravilima košarkaške igre. U pratnji gosta iz Amerike, u službi prevodioca, bila je Dragica Popović iz Crvenog krsta Beograda.


Domaćini su bili izuzetno zainteresovani za ovu posetu. Seminarima g-dina Vilanda prisustvovao je veliki broj znatiželjnika, koji su želeli da se upoznaju sa njima do tada potpuno nepoznatom igrom. U znak velike pažnje i posebnog prijateljstva, Viland je g-đi Popović, koja ga je pratila tokom njegove kratke posete Srbiji, poklonio košarkašku loptu. Prema svim istorijskim svedočanstvima, to je bila i prva košarkaška lopta koja se pojavila u Srbiji.

Кошаркашка лопта


Уобичајена кошаркашка лопта

У почетку се играло са фудбалском лоптом и сличним модификацијама. тако је и прва кошаркашки наменска лопта била направљена по слично принципу, споља зашивени кожни панели, са унутрашњом гуменом лоптом. Верзија слична данашњој се први пут појавила 1942.


Спољашња површина лопте је направљена од природне или вештачке коже а може бити и од гуме или композитних материјала.

Особине лопте:

  • Црни шавови и наранџаста боја; боја може бити и наранџасто/светлосмеђа šто је одобрила FIBA.
  • Осам или дванаест шавова, чија ширина не прелази 6,35 mm
  • Притисак ваздуха је такав да када се лопта пусти да падне на подлогу за игру са висине од 1,8 m, мерено од подножја, одскочи на висину између 1,2 m и 1,4 m, мерено до врха лопте.
  • Обележен број своје величине (за мушкарце 7 - тежине од 567 до 650 грама, а за жене 6 - тежине од 510 до 567 грама), пречника између 749-780 милиметара.
Произвођачи лопти морају да добију сертификат за реномирана такмичења, што подразумева ригорозно тестирање... темературни тест (7 дана на 70°Ц без промена карактеристика), 20.000 удараца лоптом, 100 напумпавања сувом иглом, тест површинског отпора итд...

Mnogo više detalja ima na Hoopedia...

петак, 14. новембар 2008.

Радивој Кораћ / Radivoj Korać

Радивој Кораћ - Жућко - је рођен 5. новембра 1938. године у Сомбору. Кошарком је пошео да се бави у подмлатку БСК-а, како се тада звао ОКК Београд. На јуниорском турниру одржаном 1956. године на једној утакмици постигао је 33 поена, колико је укупно дала његова екипа, и већ тада наговестио неслућени потенцијал сакривен иза стидљивог, пријатног и дружељубивог карактера риђокосог младића.

Са ОКК Београдом Кораћ је освојио четири првенства Југославије (1958, 1960, 1963, 1964) Кораћ је био први стрелац и играч Стандарда из Лијежа, првака Белгије (1967/68), играјући за Петрарку из Падове, био је први стрелац првенства Италије (592 поена на 22 утакмице).

За југословенски национални тим је дебитовао 1958. За Југославију је играо на четири Европска првенства и на три је био први стрелац (Београд 1961.-216, Вроцлав 1963.-239,Москва 1965.-195). Са репрезентацијом је освојио две сребрне медаље на Европским првенствима (1961, 1965), две наСветским првенствима (1963, 1967) и Олимпијским играма 1968., као и бронзану медању на Европском првенству 1963. Одиграо је укупно 157 међународних утакмица и постигао 3153 поена, за тадашње прилике висок просек од 20,8 поена по утакмици.

Жућко је кошарку играо са чудесном вештином на начин, који се стилом и ефикасношћу, разликовао од свега што је до тада и после њега виђено. Био је крилни центар (193cm). Није имао нарочит скок, кошеве је углавном давао из рекета, захваљујући дриблингу и брзом, неухватљивом избачају лопте. Имао је незадржив улаз под кош, при чему се у дуел игри сјајно користио телом, што су немоћни ривали, нарочито Французи, често код судија покушавали да прикажу као фаул. Французи су чак ишли до те мере да су филмовали Кораћеве партије, жележи да докажу да Кораћ неумољиво ефикасан из разлога што се служи фауловима. Тај филм су показали људима из ФИБА, а еминентне судије из више земаља утврдили су да је све чисто.

Било је нечег парадоксалног у тој савршеној прецизности овог кошаркашког мајстора. Имао је и недостатака, али оно што је знао и умео било је доведено до перфекције и савршенства који су остали упамћени. О Кораћевим, како кошаркашким тако и људским квалитетима, најпозванији је да говори професор Аца Николић, дугогодишњи тренер и селектор југословенске кошаркашке репрезентације:

"Жућко је био нешто између старог и новог начина игре центра" - објашњава професор. "Имао је блиставу технику и огромно знање. Био је брз и у сваком тренутку претња по кош противника. Није волео да враћа лопту саиграчима. Био је јак, имао је изузетан осећај да процени тренутак за улазак под кош противника, а кад би се тамо нашао, био је непогрешив. "

Популарни професор не дели мишљење многих кошаркашких стручњака који су у Жућковој игри у одбрани видели његову Ахилову пету.

"Било је то у Атини. Играли смо против репрезентације Грчке. За њих је играо неки сјајни Американос. Ништа му нисмо могли, супериорно нам је пунио кош. У полувремену, онако дискретно, са пола гласа, Жућко ми се обратио: "Професоре, дајте да ја пробам да га држим.". Пристао сам. Догодило се чудо. За мене и за све присутне, не знам да ли и за Кораћа. Он је тако добро чувао тог момка да нам овај у наставку није дао ни један кош! Ни један једини! Жућко га је укротио на начин који је био фасцинантан, без личних грешака и грубости, само знање, интелигенција и техника."

Радивоје Кораћ дебитовао је у репрезентацији 1958. године и у њој играо пуну деценију, све до 1968. године. Пуним сјајем блистао је на Европском шампионату у Београду 1961. "Плави" су тада у финалу, освојивши своју прву медаљу, изгубили против селекције СССР-а. Тада је свима било јасно да је наш континент добио нову, веома јаку репрезентацију и нову звезду - Радивоја Кораћа.

О ономе што га је красило, о његовој ефикасности и стилу игре, Бора Станковић, тренер шампионске екипе ОКК Београда, говори следеће:

"Кораћ је био изузетно пристојан момак, доста повучен, тешко се са њим успостављао приснији контакт. С друге стране, волео је друштво и представљао један од заштитних симбола Кнез Михајлове улице тих 60-тих година. Имао је изванредне рефлексе, осећај за лопту и брзину покрета. Није био разноврстан играч али је представљао машину за давање кошева. На терену је деловао прилично незаинтересовано, међутим када би добио лопту, све је радио муњевито. Необичан играч, неупоредив са било ким. Са Данеуом, који је био сасвим други тип играча, сарађивао је изврсно у репрезентацији."

О Кораћевој ефикасности најбоље сведочи податак да је седам пута био најбољи стрелац прве лиге, што је највише у историји југословенске кошарке (Радмило Мишовић 5, Дражен Петровић 4), и то са изванредним просеком поена по утакмици, чак 32.7!

Био је надалеко познат по свом карактеристичном извођењу слободних бацања, са специфичним начином извођења, са две руке одоздо, држећи лопту пре шута непосредно изнад терена. 

Међутим, у овој дисциплини био је изузетно прецизан. О томе сведочи једна анегдота везана за део Кораћеве каријере проведене у Белгији. Наиме, Кораћ је због своје изузетне популарности био гост у врло гледаном телевизијском шоу програму. На питање водитељке: "Г-дине Кораћ, колико слободних бацања можете погодити од 100 покушаја?". Кораћ је одговорио да може погодити 70 до 80. У том тренутку се померила завеса у студију, иза које је на запрепашћење свих присутних био кош! Водитељка је замолила Кораћа да гледаоцима потврди своју тврдњу на лицу места. Жућко је то прихватио, и онако хладне главе, малтене незаинтересовано, погодио је идеалних 100 од 100 покушаја!

Кад су у питању куриозитети везани за Кораћеву каријеру, једном се десило нешто што је остало забележено у аналима ФИБА. На утакмици Купа европских шампиона у хали 3 Београдског сајма, против шведског Алвика, Радивоје Кораћ постигао је 99 поена! Поред Кораћа, само Вилт Чемберлен је дошао до цифре од 100 невероватних поена на једној званичној утакмици. Са Чемберленовим рекордом, раме уз раме, и Жућков рекорд ће одолевати сасвим сигурно и у следећем веку.

Био је изузетно свестрана личност. Волео је музику, књиге, позориште. У опери је био редован гост. Једном се јавио клубу из Лондона и притом рекао: "Људи, овде свирају неки Битлси. Много су добри! Запалиће свет!". Од наших писаца обожавао је Црњанског и Лалића. Дивио се сликама Ивана Табаковића, Лубарде, о Петру Коњовићу је све знао. Био је чест гост у бифеу Народног позоришта, а од других кафана само "Видин капије".

Osvajači prve olimpijske košarkaške medalje na XIX Olimpijskim igrama (Meksiko Siti 1968):
Stoje: Ivo Daneu, Nikola Plećaš, Petar Skansi, Dragoslav Ražnjatović, Damir Šolman, Zoran Marojević, selektor Ranko Žeravica
Sjede: Dragutin Čermak, Vladimir Cvetković, Trajko Rajković, Aljoša Žorga, Radivoj Korać i Krešimir Ćosić

Нарочита ствар која је красила Жућка била је изузетна скромност. Материјално му никада није нарочито значило. О томе сведочи и податак да му је АлександарСаша Гец, тадшњи директор Црвене Звезде, понудио двособан стан и "тристаћа" (ФИАТ 1300) за прелазак у Звезду. Мислио је да ће Кораћ, као што би то учинила велика већина играча, понуду оберучке прихватити. Међутим, на Гецово запрепашћење, Кораћ се окренуо и са осмехом рекао: "Хвала ти Саша, али мене то стварно не интересује...". Волео је клуб, а кошарку је играо из чисте љубави. То је још једна његова особина која сведочи о његовој карактеристичности и непоновљивости.

Кошаркашка историја Југославије црним словима је записала 2. јуни 1969. године. У близини Сарајева после тешке саобраћајне несреће престало је да куца велико срце Радивоја Кораћа - Жућка. Та вест се муњевито пронела, и потресла целу, не само спортску, Југославију. Кошаркашки савез донео је одлуку да се на тај дан никада не одигра ни једна утакмица.

"Никада нисам видео толико људи, од најмлађих до најстаријих, да је изашло на улице да испрати једног човека." - сећа се Мирко Трговчевић - Шема, тадашњи председник клуба, који је са Кораћевим оцем отишао да превезе Жућково тело из Сарајева. "Било их је на хиљаде. Километрима по изласку из Сарајева људи су стајали покрај пута, желећи да одају пошту једном од највећих играча југословенске кошарке."

Радивоје Кораћ, младић који је поникао на београдским улицама и са 16 стигао у ОКК Београд. Нико тада није могао да претпостави да је стигао спортски геније. Од јуниора до сениора само једна годна. Успон је био муњевит. Искусни тренер Борислав Станковић је осетио неизмерно богатство тог талента, те генерације. Убрзо се то преточило у шампионски тим из улице Здравка Челара, тим који је био, по речима Мирка Трговчевића - Шеме, тако морално чврст и тако духом здрав, као ниједан тим пре и после овог, а који је на најлепши начин репрезентовао Радивоје Кораћ.


Тако се завршила прича о леворуком Жућку, младићу који је освајао скромношћу, стидљивошћу, истинољубивошћу, духом и другарством. Београд му се одужио најдостојансвенијим могућим испраћајем Први је од спортиста који је сахрањен у Алеји великана (присуствовала италијанска делгација из Падове, клуба чије боје је Кораћ последње бранио), а једна београдска улица добила је име по њему. И дан данас у просторијама ОКК Београда у Челаревој улици стоје његове патике и дрес.

Трофеј Купа Радивоје Кораћ – Златна левица

Међународна кошаркашка федерација је на предлог генералног секетара, енглеза Вилијема Џонса, донела одлуку да се оснује Куп Радивоја Кораћа, као велико међународно такмичење које ће годинама задржати престижни ниво. Победнички пехар овог такмичења је златна "левица", отисак у злату познате Жућкове "левице", на успомену и дуго сећање на људску и спортску величину, младића који је љубављу према кошарци запалио домаће и светско кошаркашко небо, и писао златним словима историју југословенске и европске кошарке.

Кућа славних

У Алкобендасу предграђу Мадрида, Шпанија, 1. марта 2007године, отворена је Кућа славних Међународне кошаркашке организације. Заједно са још 38 личности било је и 5 кошаркашких иргача, тренара, судија и кошаркаших радника из Србије који су задужили кошаркашки спорт. Међу њима је и Радивој Кораћ.

петак, 7. новембар 2008.

Nikola Plećaš / Никола Плећаш

Sveti Nikola, tako su ga zvali, rođen je u Bruvnu, 10. januara 1948. godine, u Lici. U 10 sezona, koliko je bio član Lokomotive (današnja Cibona) postavio je rekord koji će teško biti dostignut - u 204 utakmice postigao je 5404 poena, od 1967. do 1976. Uzgred, u njegovo vreme se nije ra čunala "trojka" . Gde bi mu bio kraj da jeste ...

Mariboru je, davne 1970. godine, ubacio najviše poena na gostovanjima, čak 55, što je takođe klupski rekord (uz Dražena Petrovića, kome je to isto pošlo za rukom protiv Rabotničkog, 1986.). Za reprezentaciju bivše države odigrao je 215 utakmica, postigao 1354 poena, osvojio zlato na SP 1970, i na EP 1973. i 1975., srebro na OI 1968. i SP 1974, zatim EP 1969. i 1971. A to su samo najznačajniji trofeji. Hladne brojke. A Nikola Plećaš bio je sve samo ne hladnokrvan momak. Ta njegova vruća krv verovatno je i kumovala što karijeru nije podigao na viši nivo, iako je bez sumnje sinonim za JU košarku sedamdesetih, i ne samo JU, već i evropsku.

Zanimljiva je priča oko njegovog dolaska u Lokomotivu. Naime, sredinom leta 1966. godine Damir Šolman, Nikolin saigrač iz Mladosti, poželeo je da pređe u Lokomotivu, i to u paketu s Plećašom, koji je tada, još uvek srednjoškolac, va žio za veliku košarkašku nadu. Bio je i omladinski reprezentativac. Dugo je trajalo natezanje oko te dvojice igrača, skoro godinu dana, da bi na kraju Plećaš, nakon 9 meseci pauziranja, prešao u Lokomotivu, a Šolman, kao rođeni Zagrepčanin, u Jugoplastiku iz Splita. U svojoj prvoj utakmici za Lokomotivu, protiv Crvene zvezde, postigao je 26 poena, pokazavši u punom sjaju raskošni talenat. Za njega su tada pisale novine da je "predvodnik čvrste obrane i mudrog, sporog napada". Nikola je sa svojim velikim brkovima obožavan gde god se pojavio. Lukav i mudar, nepredvidiv u driblinzima, veliki je vođa koji je, u stvari, mogao igrati i sam. Najzaslužniji je za tadašnja dva Lokomotivina trofeja - domaći Kup i Kup Radivoja Koraća.

Još 1965. godine ušao je u državnu reprezentaciju, na omladinskom prvenstvu Balkana u Atini. Pet puta je biran u u najbolju selekciju Evrope. Ali, popularnost mu je došla glave, poslednju utakmicu za reprezentaciju je odigrao na Mediteranskim igrama u Alžiru, protiv Francuske. Naime, u proleće 1976. godine zbog reklamiranja čaja u TV reklami izbacili su ga iz reprezentacije za Olimpijske igre u Montrealu. Navodno je pogazio amaterske principe sporta. Kakva farsa. Uzgred, za tu reklamu nije dobio ni prebijenog dinara, osim ono nekoliko popijenih čajeva na snimanju. Ali, takva su bila vremena.

Nikada se nije oporavio od tog šoka. Otišao je iz Lokomotive u riječki Kvarner, ali je karijera zapravo bila u silaznoj putanji.

Pokušao je i kao trener, bio u inostranstvu, čak i selektor Luksemburga. Ipak, njegova narav i epitet "prznice" nisu mu dozvolili veće domete, za koje je sigurno imao znanja. U klubu ga baš ne vole, nikada mu nisu priznavali sve one zasluge koje su morali i trebali. Danas radi u Ustanovi za održavanje sportskih objekata, tu i tamo prihvati se treniranja nekog nižerazrednog kluba, bez većih uspeha, nikada na duže staze. Povremeno je član raznoraznih sastanaka pri Hrvatskom košarkaškom savezu. Sveti Nikola, košarkaš s harizmom, koji se, nažalost, nije najbolje snašao "u civilnom životu".

------------------------

Intervju:
NEKADA I SAD - NIKOLA PLEĆAŠ, VELIKO IME KOŠARKE

Mi nikada nismo bili u teretani, na treninzima smo radili isključivo s loptom i uokolo trčkarali. Ja se smrznem kada vidim da igrač u situaciji brojčane prednosti stane i odigrava dugi napad, napadi traju više od 20 sekunda, a u moje vrijeme su trajali između 7 i 11 sekunda. I onda, kada utakmica završi na 55 koševa, govori se o - dobrim obranama!?

Piše: Goran ČOP

Tih i samozatajan, ali vispren i britak kad je izazvan. Nikola Plećaš danas, poput nekadašnjeg košarkaškoga "svetoga Nikole", kako su mu godinama skandirali navijači. Legenda zagrebačke i hrvatske košarke je na razgovor stigao ležerno odjeven u traper kombinaciju, iz povijesnih brkova i frizure izbija tek pokoja sijeda vlas premda je Plećaš u 52. godini.

— Kako je krenuo vaš košarkaški put, da li ste imali uzora čiji ste trag poželjeli slijediti?

Imao sam društvo, klapu u školi koja se počela baviti košarkom, prvo smo bili kao grupa u Mladosti. Što se tiče uzora u ono vrijeme je bilo o tome teško govoriti jer nije bilo TV-prijenosa da bih mogao reći kako želim igrati kao Michael Jordan, kao što to govore klinci danas. Kada sam ušao u košarku upoznao sam velike igrače, želio sam dostići kvalitetu Ive Daneua koji je u to vrijeme bio najbliže tehničkom savršenstvu, htio sam dostići kvalitetu fantastičnog igrača Miodraga Nikolića, zatim fenomenalnu želju i volju za pobjedom velikoga košarkaša Pina Giergie. To su bili pojedinci sa silnim vrlinama i kada bi netko mogao napraviti igrača sa svim tim karakteristikama to bi bio pravi superstar. U današnje vrijeme, s današnjom tehnologijom, trebao bi se klonirati takav košarkaš. Šalim se...

Petorka iz Ljubljane

— Igrali ste u društvu velikih igrača, osvajali trofeje i slušali fanfare. Koja je najbolja petorka čiji ste bili član?

Najbolja je petorka ona koja je započinjala utakmice u Ljubljani 1970. na Svjetskom prvenstvu: Krešo Ćosić, Pero Skansi, Damir Šolman, Rato Tvrdić i ja. Trener je bio Ranko Žeravica, a asistenti su mu bili Skopljanac Lečić i Banjolučanin Tošić. Svi ti igrači su bili jake osobnosti, ali uvijek podređeni uspjehu reprezentacije i nije bilo nikakvog problema. Svako pojedinačno ime i prezime je bilo dio pobjedničkog sastava i na pripreme uoči velikih natjecanja smo dolazili s namjerom pripremati se i za konačno pobjedničko slavlje. Kod Žeravice je ta disciplina bila na vrhuncu, ali kasnije se kod Mirka Novosela takva stega raspustila.

— Među brojnim velikim predstavama sigurno postoji utakmica koju izdvajate kao najljepšu....

Ja sam u reprezentaciji igrao rolu dodavača ili asistenta, a u klubu Lokomotivi sam bio realizator, šuter. Teško je uspoređivati te dvije moje igračke zadaće. Po današnjim statističkim pokazateljima možda i nisam bio uvjerljiv u nekim utakmicama, ali sam pridonosio uspjehu momčadi. Tu je bilo puno trofeja, puno velikih utakmica, pogotovo protiv SAD i Sovjetskog Saveza i eventualno protiv Italije. To su bili jaki sastavi, barem pola američke selekcije uvijek je poslije velikog natjecanja draftirano u NBA, a poznata je i ona sovjetska generacija sa Sergejom i Aleksandrom Bjelovom, Paulauskasom, nešto kasnije centrima Tkačenkom, Belostenijem...

Biti bolji od SSSR-a

— Igrati protiv Sovjetskog Saveza uvijek je u to vrijeme imalo i političkih primjesa, da li je ideologija imala mjesto u svlačionici prije sudara sa Sovjetskim Savezom?

Znate što, stalno smo skloni davanju ideoloških primjesa u sportu.Ta sklonost ideologiji je dovela do nereda u hrvatskom sportu, što je nedopustivo. Kada je riječ o sportu motiv uvijek treba biti da budeš bolji od protivnika, pa makar ti je i brat s druge strane. Čemu ideologija protiv Sovjetskog Saveza, mi smo bili socijalistička zemlja i oni također, i obje su zemlje tražile svoje mjesto u Europi. Jedini motiv koji smo imali protiv njih je da konačno okrenemo pravilo po kojemu oni pobjeđuju u odlučujućim značajnim susretima.

— Iz klupske karijere najčešće se izdvaja vaša utakmica protiv Beograda 1972. u finalu Kupa Radivoja Koraća. Cijelo drugo poluvrijeme odigrali ste sa četiri osobne pogreške i pritom uvalili Beograđanima 40 koševa. Prisjetite se te utakmice.

Radivoje Korać je igrao u Beogradu pa je taj klub želio silno osvojiti taj trofej. Kako sam i ja igrao sa "Žućkom" u reprezentaciji cijenio sam ga kao velikog košarkaša i velikog čovjeka i želio sam osvojiti taj trofej istodobno strepeći da mi se takva prigoda neće ponovno brzo ukazati. Igrali smo u Kutiji šibica, u dvorani koju je Ivan Arapović podigao bez građevinske dozvole i za to dobio godinu dana uvjetnog zatvora. Dakle, igrali smo u ilegalnoj dvorani....

Sjećanje na Tuškanac

— Kraj šesdesetih obilježen je velikim košarkaškim danima na otvorenom betonskom igralištu na Tuškancu.

To je bilo krasno doba kada bi se na tribinama Tuškanca natiskalo i do 3000 ljudi. Ne razumijem kako se dopustilo da propadne takva sportska blagodat. Košarkaški savez Jugoslavije je 1968. odlučio da se sve utakmice moraju igrati u zatvorenim prostorima pa smo preselili u Vatrogasni dom na Mihaljevcu na betonsku podlogu.

— Poznati ste kao veliki oponent Mirka Novosela. Otkad datira "ljubav"?

Mirko Novosel je čovjek koji je izbacio ljude s jakim osobnostima, sve je podredio sebi i svi su morali njemu ići uz dlaku i slušati ga do beskraja. Kada je kulminirao moj sukob s njim, 1976. sam otišao u Kvarner nakon što su mi u klubu rekli da sam slobodan igrač, da bih kasnije saznao kako su na meni uzeli odštetu. U to je vrijeme Novosel bio u dobrim odnosima sa Slavkom Šajberom, utjecajnim čovjekom iz komunističkih struktura, a zamjeram i Šajberu što me nije barem pozvao, pa da u razgovoru riješimo eventualne nesporazume.

— Koliko je i vaš beskompromisni karakter sudjelovao u kreaciji takvog stanja poprilične netrpeljivosti?

Nikada u karijeri nisam dozvolio neistinu, tome sam se uvijek suprotstavljao. U sportu postoje krivci podjele odgovornosti između igrača i trenera, jer igrač može odigrati lošu utakmicu, ali je za konačan rezultat uvijek odgovoran trener. Mirko Novosel nije imao naviku preuzimanja odgovornosti — kad bismo pobijedili to je bila njegova velika zasluga, a kad bismo izgubili krivci su bili isključivo igrači. Ne interesira me niti želim s njim razgovarati, a uostalom zašto na njega trošiti vrijeme.

Umaranje svađama

— Podalje ste od epicentra nacionalne košarkaške stvarnosti, u debeloj sjeni u ženskome košarkaškome klubu Medveščak. Ipak, što mislite o današnjemu košarkaškome trenutku?

Mi naše igrače moramo svemu učiti. Od hodanja na terenu, vođenja lopte, šutiranja i ponašanja na terenu, moramo mladog sportaša kompletirati kao igrača i kao osobu. Bio sam nazočan na dva okrugla stola koja je organizirao današnji predsjednik HKS-a Damir Skansi s kojih smo trebali dobiti zapisnike i zaključke, ali to nismo dobili. Da li vi znate tko je Ružica Marušić? To je žena koja nikada nije igrala košarku, a danas je predsjednica Stručnog savjeta HKS-a za žensku košarku. Ona je mene proglasila negativistom i nihilistom jer sam se usudio prigovoriti nekim pogreškama u stručnom radu i selekcijama. U Đurđevcu na kadetskom prvenstvu Hrvatske dodijeljen je tek jedan pehar vrijednosti 175 kuna, drugoplasirana i trećeplasirana ekipa te najbolji igrač i strijelac ostali su bez svojih trofeja. Apsurdnost ide čak do ove razine.

— Kako vam izgleda današnja reprezentacija, odnosno gdje se griješilo u posljednjih 10-ak godina?

Reprezentacija će se kvalificirati na Europsko prvenstvo, ali mislim opet u pogrešnim okolnostima jer se zavaravamo srećom koju smo imali u nekim utakmicama. Trebamo razviti sustav, trebamo razviti hijerarhijsku piramidu na čijem će vrhu biti seniorska selekcija. Na pripremama uoči natjecanja moramo imati izbor kvalitetnih igrača koji će se u tom razdoblju usavršavati u tehničko-taktičkim znanjima i donositi reprezentaciji rezultate. Prije desetak ili nešto manje godina trebalo je znati zadržati cjelinu i znati ukomponirati velike igrače u taj projekt. Mi smo se međusobno umarali svađama oko izbornika pa istodobno gubili autoritet među igračima. Teško je izmisliti čovjeka koji radi za svoju plaću bez jače podrške struke i HKS-a, a on treba biti autoritet igračima teškima desecima milijuna USD. Nema sustava, sjećam se da smo mi sedamdesetih godina neke nesposobne ljude prebacili na funkcije u forumima kako nam ne bi smetali u osnovnim sportskim stvarima. Raspala se prethodna država, a ti ljudi su zadržali pozicije i vukli krive poteze.

Nedostatak znanja

— Krenimo na malo vedrije teme, uvijek je stvar sportskih razmišljanja sudar generacija — kako bi prošao Goran Ivanišević protiv Franje Punčeca, a kako bi prošao Nikola Plećaš protiv, recimo, Gordana Giričeka?

To bi bilo interesantno vidjeti. Nekada se to radilo na tehniku i taktiku, a danas se to više-manje svodi na silu iako i danas ima vrlo talentiranih mladića. Mi nikada nismo bili u teretani, na treninzima smo radili isključivo s loptom i uokolo trčkarali. Ja se smrznem kada vidim da igrač u situaciji brojčane prednosti stane i odigrava dugi napad, napadi traju preko 20 sekundi, a u moje vrijeme su trajali između 7 i 11 sekundi. I onda, kada utakmica završi na 55 koševa, onda se govori o - dobrim obranama!? A napadi završavaju nakon 25. sekunde... U moje vrijeme se nisu radile ove brojne tehničke nepravilnosti, samo čekam trenutak kada će se Sesaru početi svirati nošena lopta. Stvar je u trenerima koji su hendikepirani nedostatkom znanja, u HKS-u samo Pino Giergia ima diplomu košarkaškog trenera. Nema je niti izbornik Petrović.

Nikola Plećaš je zahvalan sugovornik, sposoban pričati o svim temama na dugo i na široko. Spominjao je i predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka i njegovu "nekompetentnost", spominjao je pad ugleda košarkaškog sporta, pričao je o nezadovoljstvu koje ga obuzima kada vidi nerede u sportskim arenama...

-----------------

Brkovi

Brkove sam pustio na pripremama 1970. prije Svjetskog prvenstva u Ljubljani. Bio je dogovor da ne brijemo brkove sve do kraja natjecanja i osvajanja prvog mjesta, ali sam ih prije posljednje utakmice s Rusima ipak obrijao. Kasnije sam ih opet pustio, najprije kao image i prepoznatljivost, a kasnije na poticaj djece ("Tata, nemoj brijati brkove") zadržao današnji izgled.

Afera "čaj"

Sportsku klimu sredinom sedamdesetih uzdrmala je "afera čaj". Nije to bila bostonska čajanka, već...
Već mi je zamorno o tome govoriti. Čaj je slijed određenih situacija u KSJ-u. Igrači Lokomotive su snimili reklamu za Franck čaj na kojoj je bio i reprezentativac Andro Knego. Kadrovi s Androm kako pije čaj nisu prikazani na televiziji, jer nisam želio da i on ne ide na Olimpijske igre u Montreal. O čemu se radilo? Predsjednik MOO-a Avery Brundage je 1974. ukinuo članak o čistom amaterizmu i dozvolio snimanje reklama sportašima. U Jugoslaviji se to znalo, ali kako to nije javna informacija, eliminirani su Rato Tvrdić zbog "Sloboda" čarapa i Nikola Plećaš zbog "Franck" čaja. Kao, nisu mogli preuzeti rizik diskvalificiranja. To je bila montirana igra Mirka Novosela i Antuna Vrdoljaka koji je snimio i režirao taj moj spot.

Zlata i srebra

Nikola Plećaš je rođen 10. siječnja 1948. u ličkom selu Bruvno. Kao 6-godišnjak došao je u Zagreb i za osam godina se prvi put upoznao sa košarkaškom loptom. Četiri godine nastupa za Mladost doživljava kao uvertiru za seobu u velikog gradskog susjeda Lokomotivu, gdje boravi deset godina te nakon sukoba sa Novoselom i Šajberom odlazi u Kvarner i nešto kasnije Industromontažu. Na vrata reprezentacije je zakucao 1967., a od 1968. do 1975. je standardni član te reprezentacije. Uspjesi Nikole Plećaša su nedodirljivi za košarkaše današnje generacije — srebro 1968. na OI u Meksiku, zlato na SP 1970. u Ljubljani, srebro na SP 1974. u Portoriku, te srebro na Europskim prvenstvima 1969. (Napulj) i 1971. (Essen) te zlata na europskim smotrama 1973. u Barceloni i 1975. u Beogradu.
S Lokomotivom je osvojio 1969. Kup Jugoslavije te 1972. Kup Radivoja Koraća.

субота, 1. новембар 2008.

Предраг Даниловић / Predrag Danilović

Предраг Саша Даниловић (рођен 26. фебруара 1970. у Сарајеву). Даниловић је са репрезентацијом Југославије освојио 4 европска првенства и сребрну медаљу на Олимпијским играма. Проглашен је за европског играча године 1995. и најбољег играча италијанског првенства 1998.

Предраг Даниловић је са Владетом Дивцем, Жарком Паспаљем, Сашом Ђорђевићем, Зораном Савићем, Дејаном Бодирогом и Жељком Ребрачом основао хуманитарну организацију Група 7.


Југославија

Даниловић је кошарком почео да се бави у КК Босна. Незадовољан статусом, прелази у КК Партизан, који је у то време тренирао Душан Вујошевић. Међутим, пошто није добио исписницу од свог бившег клуба, годину дана није могао да игра за Партизан. У лето 1987. је уписао средњу школу у америчком градићу Коквил у држави Тенеси. Овде је провео седам месеци, а онда се вратио у Југославију.

За Партизан је дебитовао 1989. и са њим освојио Куп Југославије победом над сплитском Југопластиком и Куп Радивоја Кораћа победом у финалу против италијанског Вивом Визмаром из Кантуа. После само једне сезоне у првом тиму, ондашњи селектор Душан Ивковић га је позвао репрезентацију за Европско првенство 1989. у Загребу, на ком је Југославија лако дошла до златне медаље. Због повреде је пропустио Светско првенство 
1990. у Аргентини, али је на Европском првенству 1991. у Риму освојио своје друго злато. Следеће сезоне, тим Партизана, чији је просек година био 21,7 година, предвођен Сашом Ђорђевићем и Предрагом Даниловићем и доскорашњим капитеном Жељком Обрадовићем на месту тренера, је освојио Куп европских шампиона победом на Хувентудом 71:70, иако је Партизан због рата у бившој Југославији, само четвртфиналну утакмицу против Кнора одиграо пред својим навијачима. Даниловић је проглашен за најбољег играча фајнал-фора. Исте године је освојена дупла круна у домаћем првенству. Голден Стејт Вориорси су га изабрали као 43. пика на драфту 1992. године.

Италија

Даниловић је у сезони 1992/1993 прешао у за 1,7 милиона долара на две године прешао Кнор, а после је продужио уговор на још једну сезону за 1 милиона долара. За ове три године је освојио три првенства Италије. Са репрезетнацијом је освојио Европско првенство 1995. у Атини победом над Литванијом 96:90, након три године одсуствовања са међународне сцене због санкција. FIBA га је 1995. прогласила за најбољег кошаркаша Европе те године.

Сједињене Државе

На крају сезоне 1994/1995 Даниловић је прешао у Мајами Хит, који су у трејду са Голден Стејтом добили права на Даниловића. У првој сезони је одиграо 19 утакмица, а у другој 43 за Мајами и 13 за Далас Мевериксе. У дресу Мајамија је постигао свој лични рекорд у NBA од 30 поена 9. децембра 1995, а на утакмици против Њујорк Никса у Медисон Сквер Гардену 3. децембра 1996. је шутирао за три поена седам од седам (рекорд NBA је осам од осам). За две сезоне у професионалној лиги је постизао 12,8 поена по утакмици.

Између две сезоне у NBA је са репрезентацијом освојио сребрну медаљу на Олимпијским играма 1996. у Атланти, а 1997. је освојио злато на Европском првенству 1997. у Барселони.

Повратак у Италију

За следећу сезону се вратио у Киндер са којим је 1998. освојио првенство Италије и Евролигу. Због хируршког захвата на зглобу је пропустио Светско првенство 1998. у Атини. Августа исте године је именован за југословенског амбасадора добре воље.

Следеће сезоне Даниловић и Киндер су стигли до финала Евролиге, где су изгубили од литванског Жалгириса. Те сезоне је освојен Куп Италије, а са репрезентацијом Југославије је освојио бронзану медаљу на Европском првенству 1999. у Француској.

Даниловић је 2000. године је био капитен репрезентације Југославије на Олимпијским играма у Сиднеју са којом је стигао до 6. места. На крају ове сезоне, Даниловић је престао активно да се бави кошарком.

Након играчке каријере

Октобра 2000. је заједно са Драженом Далипагићем и Жарком Паспаљем именован за потпредседника КК Партизан, док је Владе Дивац именован за председника. Међутим, пошто је Дивац још увек активно играо, Даниловић га је замењивао на месту председника.

Током приватизације Књаза Милоша, Даниловић је понудио малим акционарима 3.500 динара ако продају своје акције Владету Дивцу и фирми Даноне, али је на крају ФПП Балкан Лимитид постао већински власник Књаза Милоша. Исте године, Дивац и Даниловић су поднели оставке на своја места у Партизану због противљења учешћа Партизана у Јадранској лиги, проблема око преласка Луке Богдановића из Црвене звезде и недошења Закона о спорту. У клуб се вратио почетком 2007.

Због физичког напада на судију 30. маја 2007. након полуфиналне утакмице плеј-офа првенства Србије против Хемофарма у Вршцу, Даниловић је од стране Кошаркашког савеза Србије кажњен са две године забране обављања функција у клубу, али му је казна ублажена на две године условно. [4]

Предраг Даниловић је ожењен Светланом, новинарком РТСа, са којом има кћерке Олгу и Соњу.

Освојене медаље

Олимпијске игре

 

 

 

Сребро

1996. Атланта

Југославија

 

Европска првенства

 

Злато

1989. Југославија

Југославија

 

Злато

1991. Италија

Југославија

 

Злато

1995. Грчка

Југославија

 

Злато

1997. Шпанија

Југославија

 

Бронза

1999. Француска

Југославија

 



Профил

Position

Shooting guard

Height

6 ft 6 in (1.98 m)

Weight

200 lb (91 kg)

Born

February 26, 1970 (age 38)

Sarajevo, SR Bosnia and Herzegovina, SFR Yugoslavia

Nationality

Serbian

Draft

 43rd overall, 1992

Golden State Warriors

Pro career

1988–2000

Former teams

Partizan Belgrade (1988-1992)

Virtus Bologna (1992-1995)

Miami Heat (1995-1997)

Dallas Mavericks (1997)

Virtus Bologna(1997-2000)







----------------
Predrag Danilovic (pro: 1987-2000)

Teams: Partizan (SRB), Virtus Bologna (ITA), Miami Heat (USA), Dallas Mavericks (USA)

Summary: An incredible athlete with unlimited shooting range and competitive fire, "Sasha" Danilovic was only 22 years old when he guided Partizan to its only Euroleague title in 1992, scoring 25 points in the title game against Joventut. After a brief stay in the NBA, Danilovic returned to Europe and helped Kinder Bologna lift its first Euroleague trophy, too, in 1998. Danilovic's legendary career also featured four Italian League titles with Kinder, four European Championships trophies with Yugoslavia, as well as a Korac Cup and a Yugoslavian League crown with Partizan.

Predrag Danilovic

VIDEO

Pedrag Danilovic: "I am pretty honored, very honored. I believe it's a wonderful thing. It's the first 50 Years. I suppose the next one will be in another 50 years. I am pretty honored and grateful to the people that did this beautiful thing to remember all the players that contributed to European basketball. My biggest memories is winning the Champions' Cup with Partizan in 1992 and with Kinder Bologna in 1998. Those are the most beautiful moments in my sports career. Basketball changed a lot in recent years. I can't say it's another basketball. It's new, but it is always the same: you have to get a basket if you want to win."


Intervju: Predrag Danilovic, jedna karijera

Duletov decak

"Uspeh nase kosarke je u tome sto imamo dobru skolu i sto na pocetku karijere zivimo za igru i kos. 

Mi nemamo, kao vecina, na primer italijanskih igraca, dobra kola i novac vec u sedamnaestoj godini. Centar naseg sveta tada je kosarka"

U kosarku je usao slucajno: "bezeci od skole i zeleci da potrosi visak energije". Pokazalo se, da kad se on za nesto zainteresuje, onda nema sale. "U upravi 'Bosne' nisu toliko obracali paznju na mene. Naslucivali su da sam talentovan. Mislim da su toga bili svesni moji prvi treneri Nikola Radic i Mladen Ostojic. U meni su videli decaka koji na terenu nema postovanja ni prema kome, koji ne voli da gubi, koji je 'zivotinja' na parketu. Ali su napravili veliku gresku zeleci da me ustupe 'Sarajevu'. Doduse, bio je njihov obicaj da salju mlade igrace na kaljenje u druge timove. Meni to nije odgovaralo. Odlaskom u 'Sarajevo' ne bih dobio nista. Oni su igrali istu Republicku ligu. Moja nesvesna resenost da se ne dam nasla je svoje ispunjenje u slucajnom poznanstvu, a kasnije i velikom prijateljstvu, sa Duletom Vujosevicem."

"Cak i moji roditelji su osetili da je taj covek pravi i da se na njega mogu osloniti kad sam ja, tada sedamnaestogodisnjak, u pitanju. Duletov, skoro slucajan, dolazak u moju kucu u Sarajevu bio je prekretnica u karijeri i prelasku u 'Partizan'. Pre toga upozorio me je da postoje teskoce sto se tog transfera tice, jer bez ispisnice kluba iz kojeg dolazim ne mogu zvanicno igrati u novom klubu godinu dana. To nije promenilo moju odluku. Presao sam u 'Partizan' za par patika, smestaj i hranu ne postavljajuci nikakve uslove. Moji nisu bili za to. Mama se bunila, a caleta sam brzo pridobio."

Tada je naucio da trenira po sedam-osam sati, da ustaje rano, da prihvata savete samo od onih koji su se kao dobronamerni vec dokazali. "Bilo je u to vreme ljudi u klubu koji su me strasno simpatisali a i onih koji su mislili da sam neandertalac dosao iz Sarajeva zbog svoje drskosti i spremnosti da mnogo radi. Dule je u tom trenutku za mene bio i otac i trener, covek koji me je formirao u igrackom i ljudskom smislu. Od njega sam naucio da posvecujem puno paznje individualnom radu. Shvatio sam da u sportu, kao i u bilo kojoj profesiji, talenat nije nista bez rada. Ponekad cak ni to nije dovoljno jer, jednostavno, mozete da nemate srece. U mojoj karijeri je bilo svega."

Sraf u zglobu

Kad je iz Amerike dosao prvi put, ove godine u februaru, pricao je da mu zivot u "zemlji demokratije" ne odgovara. "Ne svidja mi se njihov nacin zivota jer je mentalitet drugaciji. Brzo zive. Medjuljudskih odnosa gotovo da nema. Najbitniji su im materijalni interesi i novac. Priuste sebi neka zadovoljstva tek na kraju zivota. Moj zivot je malo juznjackiji." Sada nosi drugacije utiske: "Nije ni cudno sto mi se Amerika nije svidela odmah jer dosao sam tamo iz sveta koji je kao druga planeta. Sada sam se navikao. Bice mi Amerika jos lepsa i bolja kad budem bez problema igrao celu sezonu."

A problem je bila ruka. Tacnije, desni zglob u kojem nakon operacije stoji sraf. Za obicnog smrtnika zastrasujuce, za kosarkasa moguci hendikep, za Danilovica: "Nije to nista. Sve je OK. Vidis izgleda normalno.Hteo sam da igram odmah posle povratka sa oporavka iz Jugoslavije. Oni se nisu slozili, hteli su da budu sigurni. Tako sam igrao samo pet utakmica."

Zivot u Americi sada je nesto drugo: "Putovanja i igranje na strani mi oduzimaju najvise vremena, ali kada sam u Majamiju imam dovoljno vremena za sebe. Zivim jednostavan zivot. Treninzi traju tri sata dnevno i to je jedina moja obaveza. Ne postoje ni pravila o rezimu zivota, ipak sam najcesce toliko iscrpljen putovanjima da nemam snage za nocni zivot. Ostrvo Ki-biskejn, na kojem imam stan, samo je po sebi zanimljivo jer tu zivi mnogo Italijana, Spanaca i Kubanaca, a gde su oni - tu je vruca atmosfera. Ostajanje do kasno i diskoteke, ipak, nisu moja sfera interesovanja. Vise volim preko dana da odem na plazu, a uvece u neki mirniji restoran."

Jos prvi nastupi na parketu potvrdjuju njegovu kontroverznost: 1989. godine kada prezime Danilovic ulazi u spisak igraca "Partizana", a slede i pozivi za igru u dresu "plavih", na Evropskom juniorskom prvenstvu u Titovom Vrbasu izazvao je tucu sa Italijanom Ambrasom. "Tada nisam trazio nikakve pare. Nikakvih 50 ili 100 hiljada maraka. Igrao sam da bih se dokazivao. Bilo je to vreme velikih pritisaka i uzbudjenja. Imao sam plan u glavi. Bilo mi je dovoljno da igram u ekipi sa igracima koji su za mene nekad bili samo 'vasionski likovi'. Ljudi koje sam vidjao samo na televizijskom ekranu. Divac. Djordjevic. Paspalj."

Otac u helikopteru

" Neke stvari jednostavno mogu da izolujem. Da ne dozvolim da uticu na mene. Mozda to nije ljudski ali takav sam. Taj moj prirodni 'patent' me je spasio i rasula u glavi u trenucima kada je rat zahvatio Sarajevo. Rat u Hrvatskoj me se skoro nije ticao, jer sam ga dozivljavao kao nesto daleko, nesto sto nema veze sa mojim zivotom, ali kada se ta apsurdnost prosirila i na grad u kome je bila cela moja porodica, nisam mogao da budem ravnodusan. Sreca je da sam zahvaljujuci nekim svojim poznanstvima za mogucnost rata saznao i pre nego je on poceo. Tako sam uspeo da nagovorim sestru i majku da uoci tog bajrama dodju u Beograd. Otac je ostao tamo, ali sam i njega kasnije izvukao. Helikopterom. Opet zahvaljujuci prijateljima koje sam imao i kojima sam za to zahvalan."

Poslednja sezona igranja za "Partizan" je njemu, kao i celoj ekipi, donela nezaboravne trenutke. Ili su ih doneli oni sami. Vodjeni bivsim saigracem Zeljkom Obradovicem, ciji je dolazak na trenersko mesto on doziveo kao stvar pozitivnu za ekipu, osvojili su titulu Evropskog sampiona (92. u Istanbulu). "Tada smo zvezde u timu bili Sasa Djordjevic i ja. To je tako bilo i trebalo da bude. Igra se formirala oko nas. Od mene kao igraca koji je stalno zeljan pobede i uspeha moze se ocekivati da budem ljubomoran na Saleta kad njegova igra dodje do izrazaja vise od moje, ali to se nikad nije dogodilo. Njegov presudni kos u finalu sa 'Huventudom' za mene je bio kruna naseg uspeha, a istovremeno i potvrda da je on to sto jeste - sjajan igrac. Nikad svoj uspeh nisam stavljao iznad ekipe ili ga poredio sa uspehom drugog igraca.

Put u Italiju

Nakon izgradjene karijere u Jugoslaviji dosla su ponovna dokazivanja:. Italija. Ili je Italija bila samo usputna stanica ka NBA ligi i Americi? "Nema tu cilja - radis, imas odredjeni smer u glavi, pa kako stvari idu - idu. Slusas svoju intuiciju i stomak, savete onih kojima verujes i ponekad igras na sve ili nista." Sam odlazak u Italiju je sjajno prosao. Cudno. Odlazenje iz 'Partizana' je uvek za sobom vuklo i prepirke sa upravom, natezanje oko novca, provokativna prepucavanja u stampi. Takve "uspomene" nose i Djordjevic i Divac i Paspalj. 'Partizan' jeste po tome poznat. "Cini mi se da problem nisu imali jedino sa mnom. Ja sam u tom klubu odradio cetiri godine svog ugovora tako da od mene nisu uzeli nista, jer na to nisu ni imali pravo. Za nase uspehe su korektno placali, naravno, racunajuci jugoslovenske standarde. U inostranstvu je to mnogo vise. 'Partizan' mi je dao puno. I ja njemu. Kako su resavali svoje sukobe sa drugim igracima ne znam, niti me to zanima. U moje vreme klub je znao da malo pretera u svojim zahtevima za obestecenja. Zeleli su da zarade vise nego sto su ulozili. Mogu samo da kazem da mislim da su prema Duletu Vujosevicu bili nepravedni. Nikada od njih nije dobio materijalnu satisfakciju za ono sto je doneo ovom klubu. A doneo je mnogo. Pomenimo samo stvaranje igraca kao sto smo Cveticanin i ja."

Ponude je dobio od nekoliko italijanskih timova ("Knor", "Kazerto", "Stefanel") i spanskog "Huventuda". Otvoreno je priznavao da ce visina ponude odluciti. Izabrao je "Knor".

Sledeca situacija u kojoj je imao priliku da bira i uporedjuje ponude dogodila se nakon dve uspesne godine i odradjenog (i to kako odradjenog) ugovora za "Knor", tj. Bakler. Spanski "Huventud" je opet bio zainteresovan i nudio je milion i trista nemackih maraka. Maticni klub osamsto hiljada. Svoju ponudu su izneli neki grcki klubovi, ali o njima nije razmisljao jer je naslucivao da bi mu Grcka presekla puteve ka Americi. Ostao je u Italiji. Zasto? "Ponudili su mi mnogo vise od te sume."

On i devojka sa kojom je ziveo (samo Ceca i nista vise) pronasli su u toj zemlji nacin zivota koji im je odgovarao. Druzenja sa prijateljima Djordjevicem i Bodirogom odrzavana su telefonski, a susreti u nekom od gradova planirani su prateci plan odigravanja utakmica. U saigracu Klaudiju Koldebelu pronasao je i prijatelja i poslovnog partnera. Zajednicki su usli u posao prodaje sportske opreme i ulozili novac u prodavnicu koja snabdeva i njihov, za njega bivsi klub.

Srbin u Zagrebu

Iako su godine u Italiji najlepse, ruznih trenutaka je bilo. Prilagodjavanje, koje je uvek tesko, proslo je i zaboravlja se, ali se ne zaboravljaju trenuci kao sto je onaj na utakmici Kupa sampiona u Zagrebu 1992. godine. "Bio sam prvi Srbin koji je usao u Zagreb od kada je rat poceo. Pretpostavljao sam da ce biti nekih problema i da ce se nesto dogoditi, ali takvu mrznju nisam ocekivao. Osam hiljada ljudi i oko trista policajaca je doslo u halu samo da bi vredjalo nekog tamo Srbina. Nije mi bilo nimalo lako. Odigrao sam utakmicu do kraja. Naravno, lose. Cak i igraci, Franjo Arapovic i Aca Petrovic su pokusali nesto da dobace, ali smo na terenu malo 'porazgovarali' pa su se smirili. Znali su da ih ocekuje dolazak u Bolonju, na moj teren." I posle takvih neprijatnih iskustava sa igracima sa kojima je cinio istu reprezentaciju o njima govori bez posebnih emocija. Ako se setimo i onog, nazalost negativno nezaboravnog, izlaska na postolje Evropskog sampionata u Grckoj, njegov komentar je: "Ja razumem hrvatske igrace i njihov strah od njihove tzv. demokratske drzave." To sto on sam nikada nije imao problema da kaze da se video sa Radjom ili Kukocem, mozemo takodje smatrati komentarom sa pozadinom, ovog puta pozitivnom.

Vreme Sampionata u Grckoj poklapa se sa periodom odluke. Sve (Amerika) ili nista (Evropa): "Dan potpisivanja za 'Majami' odlicno pamtim. Verovatno ga pamti i Mica Beric koji je bio sa mnom u sobi u hotelu 'Hajat'. Bile su to pripreme reprezentacije, dan kada smo igrali prijateljsku utakmicu sa americkom reprezentacijom. Od silnih poziva koji su se tog dana ukrstali preko naseg telefona, jadan covek, nije mogao da spava. Imao sam dogovore sa 'Majamijem' koji je od 'Golden Stejta' preuzeo Bilija Ovensova i moja prava. Ja sam hteo ugovor na tri godine i sumu odgovarajucu tom periodu. Oni, spreceni novouvedenim ogranicenjem sume koju klub moze da potrosi na kupovinu igraca, nisu mogli to da mi obezbede. Nisam pristajao na drugaciji dogovor. Racunao sam - ako treba da napustim sve sto sam stvorio u Evropi, onda neka to bude iz odgovarajucih razloga. Ugovor se morao potpisati do ponoci tog dana. Prethodne noci sam pricao sa Duletom (Vujosevicem) i odlucio da, ako to propadne, potpisem za 'Olimpijakos', 'Panatenaikos' ili 'Real Madrid' koji su nudili slicnu sumu. Stomak mi nije 'odobravao' takvu odluku. Ali i da sam bio primoran da to uradim, uradio bih, nisam hteo da popustim u svojim zahtevima. Kada su Grci smanjili ponudu za petsto hiljada maraka rekao sam da necu vise da razgovaram sa njima i spustio slusalicu. Nije mi bilo svejedno. Ali, na srecu, Amerikanci su se javili i predlozili ugovor sa trazenom ponudom plus jos jednom godinom i ogromnom cifrom. Cifrom koju ja hocu. Tu smo se nasli."

Kod Pata Rajlija

Odlazak u Ameriku se brzo pokazao kao ispravan. Posle osam utakmica imao je trideset minuta na terenu i prosek od petnaest koseva po utakmici. Nesto kasnije, u decembru, u mecu protiv "Feniks Sansa" dostigao trideset koseva. Ipak, moze se reci da je Danilovica pratila i sreca. Pred sam pocetak lige Glen Rajs, igrac koji je u "Majamiju" igrao na njegovoj poziciji, otisao je u "Sarlot". Istovremeno u klub je dosao Alonzo Morning, centar koji je nedostajao ekipi. "I ovako bih startovao u prvoj petorci. Oni to uvek objave pet-sest dana ranije. Taj njihov princip rada, to sto kao igrac o utakmici i igri ne moras da mislis, strasno mi odgovara. Sve je isplanirano i organizovano do detalja. Novinari, cije me ponasanje ovde i u Italiji nerviralo, tamo imaju konkretna uputstva za odnos prema nasem radu. U svlacionici mogu da budu do sat vremena pre i petnaest minuta posle utakmice. Prate nas svuda na putovanjima ali intervjue sa igracima dogovaraju najpre sa klubom."

Nije neobicno sto mu odgovara i rad sa trenerom Patom Rajlijem jer je ovaj, jos iz vremena kad je trenirao "Lejkerse" i "Njujork Nikse", poznat kao trener koji insistira na upornom i napornom treniranju. "Jos u prvim danima kad smo bili u kampu na Floridi stekao je poverenje u mene. Radili smo po osam sati dnevno, sto meni nije bilo strano, posebno individualne vezbe koje sam ja radio jos sa Duletom Vujosevicem kad sam imao sedamnaest-osamnaest godina. Pat Rajli je odlican trener i pravi profesionalac. Sa igracima uvek razgovara otvoreno i konkretno. Bez obzira na to sto sam u ovoj sezoni igrao manje nego sto bih da nije bilo povrede, rekao mi je da racuna na mene u prvoj petorci u sledecoj sezoni. Zbog toga cu se u Ameriku vratiti nesto ranije, vec prvih dana septembra. Zato sam na Kopaoniku trenirao cetiri puta dnevno. I zbog Olimpijade i zbog sledece sezone i tog dogovora koji me motivise."

Zastrasujuce zvuci i pomisao o dokazivanju u ligi koja ima jednog Dzordana, Dzonsona, Melouna... "Oni ne priznaju evropske zvezde, ali ja nisam imao strah od njihovih. Ponekad me takav malodusan nacin razmisljanja obuzme pred utakmicu ali na terenu mislim samo na pobedu. Nije me razmazilo to sto sam se u Italiji osecao kao zvezda. Niti sebe u Americi osecam kao anonimusa. Ne mozes to biti kada igras u prvoj petorci NBA tima. To je pre svega velika cast i uspeh. Prva godina igranja u NBA je godina dokazivanja. Posebno protivnickim igracima i sudijama. U toj godini ti postavljas granice do kojih protivnik moze da izaziva tvoje strpljenje a sudijama pokazujes koliko si korektan ili bezobrazan igrac. Meni se inace dopada taj nacin komunikacije koji oni imaju sa sudijama. Mozes da ih pitas sve sto te zanima. Da saznas zasto ti je nesto dosudjeno, ako ti je nejasno. Ali americka kosarka nije gruba kako se obicno misli. Kada te fauliraju, to je cist faul. Nema prljavih poteza, stipanja, pljuvanja kao u evropskoj."

Laz brojki

Iako nema nameru da u Americi ostane posle isteka cetvorogodisnjeg ugovora, ove zemlje se nece tek tako odreci: "Imacu nesto gde cu moci da se uvek vratim. Kupio sam dvoiposoban stan na ostrvu i mislim da ga zadrzim. Majami se sve vise pretvara u zanimljivo mesto. Nekada su to bili Los Andjeles ili Njujork, ali se neke stvari sada sele na juznu i istocnu obalu. Tamo je jeftinije, mada ne vise kao ranije."

Ulazak u elitnu ligu sa sobom obicno vuce i nacin zivota koji odgovara kako holivudskim tako i NBA zvezdama. "Sticajem okolnosti se nalazim na slicnim skupovima na kojima i te holivudske zvezde. One dolaze i na nase utakmice. Upoznao sam dosta njih ali se sa njima ne druzim. Madonina kuca je nedaleko od mog stana, Hulio Iglesijas je deonicar mog kluba, Stalone stanuje blizu mene... Ali to me ne impresionira. Cenim te ljude kao uspesne u poslu, nemam zato averziju prema njima, ali ni potrebu da se sa nima zblizavam. Druzim se uglavnom sa nasim ljudima koji zive i rade tamo. Cak nisu ni iz sveta kosarke. Sa svojim klupskim saigracima se druzim samo profesionalno. Previse vremena provodimo zajedno na treninzima i putovanjima tako da prosto jedni drugima dosadimo. U Italiji smo bili upuceni jedni na druge. Ziveli smo blizu i druzili se. U Majamiju smo svi rastrkani i zivimo na desetine kilometara daleko. Kad se vratis kuci sa dvadesetodnevnih putovanja najvise vremena provodis sa nekim sa kim zivis. Uostalom, pauze izmedju putovanja najcesce traju samo nekoliko dana, pa sve pocinje ponovo."

Na putovanja igraci ne vode supruge i devojke, ali im se one mogu uvek pridruziti. "U svakodnevnom toku stvari moja obaveza je taj trening koji pocinje oko deset, pola jedanaest. Obicno dodjemo ranije. Ponekad ostanem duze i treniram sam, ali najcesce sam nakon ta tri sata slobodan. Posebno mi odgovara ta njihova briga o svemu sto je igracu potrebno. Na trening dolazim praznih ruku, ne vucem nikakve torbe i slicno. Oprema, peskiri, oporavak posle treninga... sve je njihova briga. Nase je samo da igramo onako kako umemo i za sta smo placeni."

Sama igra se procenjuje na osnovu brojki. Ilustracije radi, za njih nije nista neobicno da znaju da je Medzik u mecu protiv Atlante 15. februara postigao svoj 138. tripl-dabl. "Ta statistika mi strasno smeta jer ima stvari koje se kroz nju ne vide. Na srecu, iako je moj trener poznat po skupljanju svih mogucih brojki, on zna i to da one nisu sve. Mogu da pokazu ucinak igraca, ali ne i borbenost ili samopouzdanje koje on donosi ekipi."

Kao "lazni" pokazatelj na terenu moze se racunati i atraktivnost igraca. Celavi, ofarbani, tetovirani... Daniloviceva frizura je u tom ludilu ekscentricnosti proglasena za jednu od pet najboljih, zajedno sa frizurama Rodmana, Pipena, Morninga i Barklija. "Kakvu Barkli ima frizuru?", jedini je komentar kosarkaskog asa cija frizura jos cuva uspomene na Evropu. "Oni se zaista zabavljaju na terenu. Naravno, ne zaboravljaju nikad znacaj ishoda utakmice. Meni su smesne te njihove frizure sa atraktivnim pozdravljanjem, obavezne zvake, tetoviranje. Ali to sto utakmica postaje sou program mi ne smeta. Simpaticno mi je i kad majka Skota Pipena snimi reklamu za tablete protiv glavobolje i, bacajuci loptu u kos, aludira na slobodna bacanja koja su Pipenova slabost. Kosarka tu ne postaje nebitna. Ona je uvek bitna. Uostalom, oni od nje zive. Koliko se na taj nacin zivota naviknu pokazuje i to sto se skoro zavisno vracaju u tu ludnicu, primer je Medzik Dzonson. Mogao je da ima sta hoce i da radi sta hoce, ali bez kosarke nije mogao. Ne mislim da je to vracanje bilo zbog novca. Jednostavno, naviknes se da zivis zivot koji je uvek u centru paznje."

Crni su bolji

Pretvaranju NBA kosarke u film doprinosi velika angazovanost kosarkasa na snimanju reklama. U tom svetu Danilovic se nasao prvi put reklamirajuci "Udarnik" carape. U Italiji jedini dodir sa reklamnom kampanjom imao je kroz obavezu da nosi "ribok" patike kao cela ekipa. U Americi ima dvogodisnji ugovor i obavezu da nosi opremu "Najka", a snimanje reklamnih spotova je odlozeno zbog povrede. Uredjivanje tih odnosa prepustio je svom menadzeru Italijanu Lucijanu Kapiciozi, inace evropskom menadzeru koji u rukama ima karijere Kukoca, Sabonisa, Rebrace. "On ima svoje agente i u Americi. Mene samo konsultuje o tome kojom sam cifrom zadovoljan." Objasnjenje takvog stava: "Svojim prvim ugovorom obezbedio sam se za ceo zivot." I: "Mozda neko misli da reklamiranje Dzordanu kao najplacenijem igracu sveta nije potrebno, posebno ne radi licne afirmacije, ali on zivi takav nacin zivota koji zahteva stalne izvore prihoda. Najcesce oni taj novac daju u dobrotvorne svrhe. Posebno crni igraci insistiraju na tome zbog tog sveopsteg pogleda na crnu rasu kao potlacenu. Cak tu postoji i prica o iskoriscavanju crnih igraca od strane belih rukovodila. S druge strane, vodi se stalna potraga za belim igracima. Mene sve to ne interesuje posebno. Kosarku igra onaj ko ume i voli. I to je sve."

Danilovic je jedan od manjine belih igraca u NBA ligi. Na pripremama za Olimpijske igre radio je mnogo na snazi i masi. Sada ima 100 kg, i to misica. "Crni igraci jesu superiorniji od belih. U pitanju su prirodne fizicke predispozicije koje beli igrac moze donekle da dostigne radom na sebi. Resenje je u kolektivnoj igri i organizaciji odbrane. Kada smo ove godine igrali u plej-ofu, sto je i bio cilj 'Majamija', imao sam priliku da cuvam Dzordana i Pipena. U stvari, pokusao sam da ih cuvam, jer njih mozes samo donekle da limitiras. Svakog igraca u NBA je tesko cuvati. Time se ne ubija car kosarke. To zato i jeste NBA kosarka - igra se brzo, snazno i cisto."

O nasoj reprezentaciji: " Uspeh nase kosarke je u tome sto imamo dobru skolu i sto na pocetku karijere zivimo za igru i kos. Mi nemamo, kao vecina, na primer italijanskih igraca, dobra kola i novac vec u sedamnaestoj godini. Centar naseg sveta tada je kosarka. Osim toga, igraci u nasoj reprezentaciji su vezani i prijateljskim a ne samo kosarkaskim vezama. Sa nestrpljenjem smo ocekivali to okupljanje 'plavih'. Na sve to se moze dodati i to da smo mi Srbi cudni ljudi. Ne trpimo nikog na ledjima. Imamo posebnu volju za pobedjivanje koju kod drugih naroda nisam sretao. Osvajanje 'srebra' na ovom takmicenju je isto sto i osvajanje 'zlata' na nekom drugom jer igraju i Amerikanci.

# SVETLANA POPOVIC