Sveti Nikola, tako su ga zvali, rođen je u Bruvnu, 10. januara 1948. godine, u Lici. U 10 sezona, koliko je bio član Lokomotive (današnja Cibona) postavio je rekord koji će teško biti dostignut - u 204 utakmice postigao je 5404 poena, od 1967. do 1976. Uzgred, u njegovo vreme se nije ra čunala "trojka" . Gde bi mu bio kraj da jeste ...
Mariboru je, davne 1970. godine, ubacio najviše poena na gostovanjima, čak 55, što je takođe klupski rekord (uz Dražena Petrovića, kome je to isto pošlo za rukom protiv Rabotničkog, 1986.). Za reprezentaciju bivše države odigrao je 215 utakmica, postigao 1354 poena, osvojio zlato na SP 1970, i na EP 1973. i 1975., srebro na OI 1968. i SP 1974, zatim EP 1969. i 1971. A to su samo najznačajniji trofeji. Hladne brojke. A Nikola Plećaš bio je sve samo ne hladnokrvan momak. Ta njegova vruća krv verovatno je i kumovala što karijeru nije podigao na viši nivo, iako je bez sumnje sinonim za JU košarku sedamdesetih, i ne samo JU, već i evropsku.
Zanimljiva je priča oko njegovog dolaska u Lokomotivu. Naime, sredinom leta 1966. godine Damir Šolman, Nikolin saigrač iz Mladosti, poželeo je da pređe u Lokomotivu, i to u paketu s Plećašom, koji je tada, još uvek srednjoškolac, va žio za veliku košarkašku nadu. Bio je i omladinski reprezentativac. Dugo je trajalo natezanje oko te dvojice igrača, skoro godinu dana, da bi na kraju Plećaš, nakon 9 meseci pauziranja, prešao u Lokomotivu, a Šolman, kao rođeni Zagrepčanin, u Jugoplastiku iz Splita. U svojoj prvoj utakmici za Lokomotivu, protiv Crvene zvezde, postigao je 26 poena, pokazavši u punom sjaju raskošni talenat. Za njega su tada pisale novine da je "predvodnik čvrste obrane i mudrog, sporog napada". Nikola je sa svojim velikim brkovima obožavan gde god se pojavio. Lukav i mudar, nepredvidiv u driblinzima, veliki je vođa koji je, u stvari, mogao igrati i sam. Najzaslužniji je za tadašnja dva Lokomotivina trofeja - domaći Kup i Kup Radivoja Koraća.
Još 1965. godine ušao je u državnu reprezentaciju, na omladinskom prvenstvu Balkana u Atini. Pet puta je biran u u najbolju selekciju Evrope. Ali, popularnost mu je došla glave, poslednju utakmicu za reprezentaciju je odigrao na Mediteranskim igrama u Alžiru, protiv Francuske. Naime, u proleće 1976. godine zbog reklamiranja čaja u TV reklami izbacili su ga iz reprezentacije za Olimpijske igre u Montrealu. Navodno je pogazio amaterske principe sporta. Kakva farsa. Uzgred, za tu reklamu nije dobio ni prebijenog dinara, osim ono nekoliko popijenih čajeva na snimanju. Ali, takva su bila vremena.
Nikada se nije oporavio od tog šoka. Otišao je iz Lokomotive u riječki Kvarner, ali je karijera zapravo bila u silaznoj putanji.
Pokušao je i kao trener, bio u inostranstvu, čak i selektor Luksemburga. Ipak, njegova narav i epitet "prznice" nisu mu dozvolili veće domete, za koje je sigurno imao znanja. U klubu ga baš ne vole, nikada mu nisu priznavali sve one zasluge koje su morali i trebali. Danas radi u Ustanovi za održavanje sportskih objekata, tu i tamo prihvati se treniranja nekog nižerazrednog kluba, bez većih uspeha, nikada na duže staze. Povremeno je član raznoraznih sastanaka pri Hrvatskom košarkaškom savezu. Sveti Nikola, košarkaš s harizmom, koji se, nažalost, nije najbolje snašao "u civilnom životu".
------------------------
Intervju:
NEKADA I SAD - NIKOLA PLEĆAŠ, VELIKO IME KOŠARKE
Mi nikada nismo bili u teretani, na treninzima smo radili isključivo s loptom i uokolo trčkarali. Ja se smrznem kada vidim da igrač u situaciji brojčane prednosti stane i odigrava dugi napad, napadi traju više od 20 sekunda, a u moje vrijeme su trajali između 7 i 11 sekunda. I onda, kada utakmica završi na 55 koševa, govori se o - dobrim obranama!?
Piše: Goran ČOP
Tih i samozatajan, ali vispren i britak kad je izazvan. Nikola Plećaš danas, poput nekadašnjeg košarkaškoga "svetoga Nikole", kako su mu godinama skandirali navijači. Legenda zagrebačke i hrvatske košarke je na razgovor stigao ležerno odjeven u traper kombinaciju, iz povijesnih brkova i frizure izbija tek pokoja sijeda vlas premda je Plećaš u 52. godini.
— Kako je krenuo vaš košarkaški put, da li ste imali uzora čiji ste trag poželjeli slijediti?
Imao sam društvo, klapu u školi koja se počela baviti košarkom, prvo smo bili kao grupa u Mladosti. Što se tiče uzora u ono vrijeme je bilo o tome teško govoriti jer nije bilo TV-prijenosa da bih mogao reći kako želim igrati kao Michael Jordan, kao što to govore klinci danas. Kada sam ušao u košarku upoznao sam velike igrače, želio sam dostići kvalitetu Ive Daneua koji je u to vrijeme bio najbliže tehničkom savršenstvu, htio sam dostići kvalitetu fantastičnog igrača Miodraga Nikolića, zatim fenomenalnu želju i volju za pobjedom velikoga košarkaša Pina Giergie. To su bili pojedinci sa silnim vrlinama i kada bi netko mogao napraviti igrača sa svim tim karakteristikama to bi bio pravi superstar. U današnje vrijeme, s današnjom tehnologijom, trebao bi se klonirati takav košarkaš. Šalim se...
Petorka iz Ljubljane
— Igrali ste u društvu velikih igrača, osvajali trofeje i slušali fanfare. Koja je najbolja petorka čiji ste bili član?
Najbolja je petorka ona koja je započinjala utakmice u Ljubljani 1970. na Svjetskom prvenstvu: Krešo Ćosić, Pero Skansi, Damir Šolman, Rato Tvrdić i ja. Trener je bio Ranko Žeravica, a asistenti su mu bili Skopljanac Lečić i Banjolučanin Tošić. Svi ti igrači su bili jake osobnosti, ali uvijek podređeni uspjehu reprezentacije i nije bilo nikakvog problema. Svako pojedinačno ime i prezime je bilo dio pobjedničkog sastava i na pripreme uoči velikih natjecanja smo dolazili s namjerom pripremati se i za konačno pobjedničko slavlje. Kod Žeravice je ta disciplina bila na vrhuncu, ali kasnije se kod Mirka Novosela takva stega raspustila.
— Među brojnim velikim predstavama sigurno postoji utakmica koju izdvajate kao najljepšu....
Ja sam u reprezentaciji igrao rolu dodavača ili asistenta, a u klubu Lokomotivi sam bio realizator, šuter. Teško je uspoređivati te dvije moje igračke zadaće. Po današnjim statističkim pokazateljima možda i nisam bio uvjerljiv u nekim utakmicama, ali sam pridonosio uspjehu momčadi. Tu je bilo puno trofeja, puno velikih utakmica, pogotovo protiv SAD i Sovjetskog Saveza i eventualno protiv Italije. To su bili jaki sastavi, barem pola američke selekcije uvijek je poslije velikog natjecanja draftirano u NBA, a poznata je i ona sovjetska generacija sa Sergejom i Aleksandrom Bjelovom, Paulauskasom, nešto kasnije centrima Tkačenkom, Belostenijem...
Biti bolji od SSSR-a
— Igrati protiv Sovjetskog Saveza uvijek je u to vrijeme imalo i političkih primjesa, da li je ideologija imala mjesto u svlačionici prije sudara sa Sovjetskim Savezom?
Znate što, stalno smo skloni davanju ideoloških primjesa u sportu.Ta sklonost ideologiji je dovela do nereda u hrvatskom sportu, što je nedopustivo. Kada je riječ o sportu motiv uvijek treba biti da budeš bolji od protivnika, pa makar ti je i brat s druge strane. Čemu ideologija protiv Sovjetskog Saveza, mi smo bili socijalistička zemlja i oni također, i obje su zemlje tražile svoje mjesto u Europi. Jedini motiv koji smo imali protiv njih je da konačno okrenemo pravilo po kojemu oni pobjeđuju u odlučujućim značajnim susretima.
— Iz klupske karijere najčešće se izdvaja vaša utakmica protiv Beograda 1972. u finalu Kupa Radivoja Koraća. Cijelo drugo poluvrijeme odigrali ste sa četiri osobne pogreške i pritom uvalili Beograđanima 40 koševa. Prisjetite se te utakmice.
Radivoje Korać je igrao u Beogradu pa je taj klub želio silno osvojiti taj trofej. Kako sam i ja igrao sa "Žućkom" u reprezentaciji cijenio sam ga kao velikog košarkaša i velikog čovjeka i želio sam osvojiti taj trofej istodobno strepeći da mi se takva prigoda neće ponovno brzo ukazati. Igrali smo u Kutiji šibica, u dvorani koju je Ivan Arapović podigao bez građevinske dozvole i za to dobio godinu dana uvjetnog zatvora. Dakle, igrali smo u ilegalnoj dvorani....
Sjećanje na Tuškanac
— Kraj šesdesetih obilježen je velikim košarkaškim danima na otvorenom betonskom igralištu na Tuškancu.
To je bilo krasno doba kada bi se na tribinama Tuškanca natiskalo i do 3000 ljudi. Ne razumijem kako se dopustilo da propadne takva sportska blagodat. Košarkaški savez Jugoslavije je 1968. odlučio da se sve utakmice moraju igrati u zatvorenim prostorima pa smo preselili u Vatrogasni dom na Mihaljevcu na betonsku podlogu.
— Poznati ste kao veliki oponent Mirka Novosela. Otkad datira "ljubav"?
Mirko Novosel je čovjek koji je izbacio ljude s jakim osobnostima, sve je podredio sebi i svi su morali njemu ići uz dlaku i slušati ga do beskraja. Kada je kulminirao moj sukob s njim, 1976. sam otišao u Kvarner nakon što su mi u klubu rekli da sam slobodan igrač, da bih kasnije saznao kako su na meni uzeli odštetu. U to je vrijeme Novosel bio u dobrim odnosima sa Slavkom Šajberom, utjecajnim čovjekom iz komunističkih struktura, a zamjeram i Šajberu što me nije barem pozvao, pa da u razgovoru riješimo eventualne nesporazume.
— Koliko je i vaš beskompromisni karakter sudjelovao u kreaciji takvog stanja poprilične netrpeljivosti?
Nikada u karijeri nisam dozvolio neistinu, tome sam se uvijek suprotstavljao. U sportu postoje krivci podjele odgovornosti između igrača i trenera, jer igrač može odigrati lošu utakmicu, ali je za konačan rezultat uvijek odgovoran trener. Mirko Novosel nije imao naviku preuzimanja odgovornosti — kad bismo pobijedili to je bila njegova velika zasluga, a kad bismo izgubili krivci su bili isključivo igrači. Ne interesira me niti želim s njim razgovarati, a uostalom zašto na njega trošiti vrijeme.
Umaranje svađama
— Podalje ste od epicentra nacionalne košarkaške stvarnosti, u debeloj sjeni u ženskome košarkaškome klubu Medveščak. Ipak, što mislite o današnjemu košarkaškome trenutku?
Mi naše igrače moramo svemu učiti. Od hodanja na terenu, vođenja lopte, šutiranja i ponašanja na terenu, moramo mladog sportaša kompletirati kao igrača i kao osobu. Bio sam nazočan na dva okrugla stola koja je organizirao današnji predsjednik HKS-a Damir Skansi s kojih smo trebali dobiti zapisnike i zaključke, ali to nismo dobili. Da li vi znate tko je Ružica Marušić? To je žena koja nikada nije igrala košarku, a danas je predsjednica Stručnog savjeta HKS-a za žensku košarku. Ona je mene proglasila negativistom i nihilistom jer sam se usudio prigovoriti nekim pogreškama u stručnom radu i selekcijama. U Đurđevcu na kadetskom prvenstvu Hrvatske dodijeljen je tek jedan pehar vrijednosti 175 kuna, drugoplasirana i trećeplasirana ekipa te najbolji igrač i strijelac ostali su bez svojih trofeja. Apsurdnost ide čak do ove razine.
— Kako vam izgleda današnja reprezentacija, odnosno gdje se griješilo u posljednjih 10-ak godina?
Reprezentacija će se kvalificirati na Europsko prvenstvo, ali mislim opet u pogrešnim okolnostima jer se zavaravamo srećom koju smo imali u nekim utakmicama. Trebamo razviti sustav, trebamo razviti hijerarhijsku piramidu na čijem će vrhu biti seniorska selekcija. Na pripremama uoči natjecanja moramo imati izbor kvalitetnih igrača koji će se u tom razdoblju usavršavati u tehničko-taktičkim znanjima i donositi reprezentaciji rezultate. Prije desetak ili nešto manje godina trebalo je znati zadržati cjelinu i znati ukomponirati velike igrače u taj projekt. Mi smo se međusobno umarali svađama oko izbornika pa istodobno gubili autoritet među igračima. Teško je izmisliti čovjeka koji radi za svoju plaću bez jače podrške struke i HKS-a, a on treba biti autoritet igračima teškima desecima milijuna USD. Nema sustava, sjećam se da smo mi sedamdesetih godina neke nesposobne ljude prebacili na funkcije u forumima kako nam ne bi smetali u osnovnim sportskim stvarima. Raspala se prethodna država, a ti ljudi su zadržali pozicije i vukli krive poteze.
Nedostatak znanja
— Krenimo na malo vedrije teme, uvijek je stvar sportskih razmišljanja sudar generacija — kako bi prošao Goran Ivanišević protiv Franje Punčeca, a kako bi prošao Nikola Plećaš protiv, recimo, Gordana Giričeka?
To bi bilo interesantno vidjeti. Nekada se to radilo na tehniku i taktiku, a danas se to više-manje svodi na silu iako i danas ima vrlo talentiranih mladića. Mi nikada nismo bili u teretani, na treninzima smo radili isključivo s loptom i uokolo trčkarali. Ja se smrznem kada vidim da igrač u situaciji brojčane prednosti stane i odigrava dugi napad, napadi traju preko 20 sekundi, a u moje vrijeme su trajali između 7 i 11 sekundi. I onda, kada utakmica završi na 55 koševa, onda se govori o - dobrim obranama!? A napadi završavaju nakon 25. sekunde... U moje vrijeme se nisu radile ove brojne tehničke nepravilnosti, samo čekam trenutak kada će se Sesaru početi svirati nošena lopta. Stvar je u trenerima koji su hendikepirani nedostatkom znanja, u HKS-u samo Pino Giergia ima diplomu košarkaškog trenera. Nema je niti izbornik Petrović.
Nikola Plećaš je zahvalan sugovornik, sposoban pričati o svim temama na dugo i na široko. Spominjao je i predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka i njegovu "nekompetentnost", spominjao je pad ugleda košarkaškog sporta, pričao je o nezadovoljstvu koje ga obuzima kada vidi nerede u sportskim arenama...
-----------------
Brkovi
Brkove sam pustio na pripremama 1970. prije Svjetskog prvenstva u Ljubljani. Bio je dogovor da ne brijemo brkove sve do kraja natjecanja i osvajanja prvog mjesta, ali sam ih prije posljednje utakmice s Rusima ipak obrijao. Kasnije sam ih opet pustio, najprije kao image i prepoznatljivost, a kasnije na poticaj djece ("Tata, nemoj brijati brkove") zadržao današnji izgled.
Afera "čaj"
Sportsku klimu sredinom sedamdesetih uzdrmala je "afera čaj". Nije to bila bostonska čajanka, već...
Već mi je zamorno o tome govoriti. Čaj je slijed određenih situacija u KSJ-u. Igrači Lokomotive su snimili reklamu za Franck čaj na kojoj je bio i reprezentativac Andro Knego. Kadrovi s Androm kako pije čaj nisu prikazani na televiziji, jer nisam želio da i on ne ide na Olimpijske igre u Montreal. O čemu se radilo? Predsjednik MOO-a Avery Brundage je 1974. ukinuo članak o čistom amaterizmu i dozvolio snimanje reklama sportašima. U Jugoslaviji se to znalo, ali kako to nije javna informacija, eliminirani su Rato Tvrdić zbog "Sloboda" čarapa i Nikola Plećaš zbog "Franck" čaja. Kao, nisu mogli preuzeti rizik diskvalificiranja. To je bila montirana igra Mirka Novosela i Antuna Vrdoljaka koji je snimio i režirao taj moj spot.
Zlata i srebra
Nikola Plećaš je rođen 10. siječnja 1948. u ličkom selu Bruvno. Kao 6-godišnjak došao je u Zagreb i za osam godina se prvi put upoznao sa košarkaškom loptom. Četiri godine nastupa za Mladost doživljava kao uvertiru za seobu u velikog gradskog susjeda Lokomotivu, gdje boravi deset godina te nakon sukoba sa Novoselom i Šajberom odlazi u Kvarner i nešto kasnije Industromontažu. Na vrata reprezentacije je zakucao 1967., a od 1968. do 1975. je standardni član te reprezentacije. Uspjesi Nikole Plećaša su nedodirljivi za košarkaše današnje generacije — srebro 1968. na OI u Meksiku, zlato na SP 1970. u Ljubljani, srebro na SP 1974. u Portoriku, te srebro na Europskim prvenstvima 1969. (Napulj) i 1971. (Essen) te zlata na europskim smotrama 1973. u Barceloni i 1975. u Beogradu.
S Lokomotivom je osvojio 1969. Kup Jugoslavije te 1972. Kup Radivoja Koraća.
